Gubitak, briga, krivnja, ali i solidarnost. Medicinska sestra iz bolnice Spallanzani u Rimu, koja je tražila da ostanemo anonimni, poslala nam je pismo i povjerila nam svoje misli kao žena, kao zdravstveni radnik, kao majka. Izlaz koji sadrži strah, ali i veliku želju za postizanjem.
Liječnici i medicinske sestre danas se suočavaju s jednom od najgorih epidemija posljednjih desetljeća, koju je teško prepoznati, jer se prenosi čak i ako nema očitih simptoma. U bolnicama diljem Italije ima onih koji riskiraju svoje živote i svoje najmilije i za nas.
"Mi nismo heroji" kaže nam medicinska sestra, koju ćemo zvati Laura. Žena radi u Nacionalnom institutu za zarazne bolesti "Spallanzani" u Rimu, gdje su se pacijenti pogođeni Covid-19 liječili od početka epidemije i gdje je prvi put izoliran slijed koronavirusa.
Laura je također majka koja svakodnevno trči na posao donoseći sa sobom strah od zaraze i prenošenja virusa na svoju djecu.
Kako se medicinska sestra zarazne bolesti osjeća u ovo zdravstveno stanje? Njegov je ispad otvorenog srca.
U početku GUBITAK, jer se u kratkom vremenu sve promijenilo, od načina na koji se odijevamo i radimo, do potrebe da se zaštitimo radom, nošenjem maski, pa sve do međusobne provjere kako bismo primijenili sve i najbolje pravila.
Tada je BRIGA za naše kronične i uobičajen pacijenata preuzeo, koje smo morali povjeriti drugim strukturama da se brine o samo Covid-19 pacijenata. Briga za članove obitelji, moju djecu i supruga zbog straha od odnošenja virusa kući, a svjesni poduzimanja potrebnih mjera opreza. Svaki dan se pitam: hoće li biti dovoljni? Hoću li biti dovoljno temeljit?
Živim OSJEĆANJE KRIVICE zbog toga što ne mogu ostati kod kuće, ne mogu posvetiti vrijeme svojoj maloj djeci, koju moraju slijediti na virtualnim satovima, u virtualnim domaćim zadaćama, koje moraju biti uvjerene, ali i svjesne onoga što se oko njih događa. Teško im je ne moći u potpunosti objasniti zašto se sve promijenilo, jer mama i tata više nemaju iste maženja , više ne daju poljupce i zagrljaje iako prema njima osjećaju nezadrživu želju. Također ih osvještava da ako svega ovoga više nema, to je za njihovo dobro, jer nažalost mi medicinske sestre znamo da smo savršeni vektori ovog virusa. Za one koji nemaju sreće poput mene da imam na raspolaganju svu zaštitnu opremu, briga je još veća.
Nikad kao u ovom trenutku riječ SOLIDARNOST ne čujemo tako snažno , nikada se kao svi u ovom trenutku ujedinjeni nudimo pomoć i ulijevamo hrabrost jedni drugima, čak i kolegama s kojima obično malo komunicirate … A onda postoji i solidarnost stranaca koji vam šalju hranu, koju tada nećete imati vremena učiniti, ali dovoljna vam je misao koju su imali za vas.
Ima dana kada psihoemocionalna UMOR preuzme, natjera vas da razmislite i kažete: „Tko me na to natjerao? Zašto sam odabrao ovu profesiju? Možda je to bio pravi izbor kad sam bila mlađa i nisam imala djece ”.
Danas se ne osjećam kao heroina, niti želim biti mučenica, radnik sam koji ne želi umrijeti. Jedino što bih želio je da mogu svojoj djeci i roditeljima zajamčiti sigurnost i prisutnost, želim moći ići kući bez straha da ću naštetiti svojoj obitelji.
PROČITAJTE i:
Koronavirus: beskrajna slast medicinskih sestara koje komuniciraju s gluhim starijim pacijentima
Besplatne pizze za sve medicinske sestre uključene u hitne slučajeve koronavirusa: inicijativa mladog kuhara pizze
#maniintrincea, inicijativa medicinskih sestara iz Genove da pošalju poruke nade
