U posljednje vrijeme često čujemo o takozvanom " kabinskom sindromu " ili "zatvoreniku", koji bi pogodio mnoge ljude u drugoj fazi pandemije. Okarakterizirali bi je osjećaj demotiviranosti, melankolije, tjeskobe, umora ili jednostavno želja da se šuti kod kuće i ne izlazi.
Ovaj se sindrom tumači kao strah od napuštanja sigurnosti na sigurnom mjestu zbog neizvjesnosti nesigurnog svijeta ili kao stvarna fobična reakcija na virus, određena upravo traumatičnim događajem, ali kojoj je suđeno polako nestati. To je sigurno valjano objašnjenje za određeni dio ljudi, kako ističu razni terapeuti, ali jesmo li sigurni da se to odnosi na sve?
Prije koronavirusa stalno smo se žalili na svoj prenagljeni život, na to kako je bilo teško uskladiti obitelj, posao, hobije i prijateljstva zbog nedostatka vremena, a onda smo se odjednom našli mirni, sa svim vremenom koje nam je uvijek nedostajalo na raspolaganju. A tih dana, čak i ako smo u početku osjećali nostalgiju za dobrim starim vremenima, ponovno smo otkrili polaganost.
Mnogi su ljudi posvetili više vremena svojoj djeci, svom partneru, svom domu, ima i onih koji su se napokon mogli posvetiti zaboravljenom hobiju i onih koji su započeli, mnogi, obrađivati vrt. Sve stvari koje su se prije neprestano odgađale.
A kad su infekcije napokon opale i počelo se govoriti o povratku u normalu, toliko željenom mjesecima, ovdje su mnogi ljudi shvatili da ipak nije bilo toliko loše što je usporilo život i počelo osjećati nostalgiju za njim, osjećajući tjeskobu zbog toga. ideja da se započne ispočetka. Svjesni da bi ih ludilo opet usisalo prisiljavajući ih da odustanu od sebe i od drugačijeg života.
Može li se zbog nove svijesti, a ne zbog sindroma kolibe, mnogi ljudi osjećati nelagodno? Jesu li naši zauzeti, tjeskobni, stresni, hiperproduktivni životi zaista ono što želimo?
Možda je prisilno zatvaranje, prisiljavajući nas da ostanemo mirni, kod mnogih od nas probudilo želju za životom više na ljudskoj razini, želju od koje smo odustali zbog rezignacije, uvučeni u hiperproduktivne mehanizme koji nam nisu ostavljali vremena ni za misliti.
A ako je tako, od čega bismo se ikada trebali izliječiti? Iz saznanja da nam se ne sviđa takva vrsta normalnosti? Svakako da nije, ta je svijest vrlo važna i može nas potaknuti da idemo u novom smjeru.
Možda će vas također zanimati:
Sindrom kabine (ili zatvorenika): to je razlog zašto možda uopće ne želimo napustiti kuću i vratiti se svom prijašnjem životu
Koronavirus bi mogao uzrokovati još jednu 'epidemiju' koju moramo izbjegavati: depresiju
