"Ja sam Boccadoro", rekao je, "novi učenik". Narcis ga je kratko pozdravio, bez smiješka: pokazao je na mjesto u stražnjem stolu i nastavio nastavu. Tu započinje vjerojatno najpoznatija priča o prijateljstvu 20. stoljeća: Narciso i Boccadoro, remek - djelo Hermanna Hessea koji ove godine navršava 90 godina.
Bilo je to 1930. godine kada je njemački pjesnik sastavio ono što će postati lijep i moćan roman, usredotočen na vječni diatrib koji se pojavljuje u svim njegovim spisima: onaj između prirode i duha, između umjetnosti i askeze, između erosa i logosa.
Upravo na tome, Hesse (Naobel za književnost 1946) kalibrira cijelu svoju bibliografiju, s pozadinom te muke koju čovjek susreće pri izboru između dužnosti i bića, između obveze i slobode da izbor, u stalnoj potrazi za ravnotežom i savršenstvom.
Ovo je priča o Narcisu i Boccadoru , onom učenom i asketskom, drugom briljantnom i lutajućem umjetniku, koji nas uči gledati duboko u sebe, otkrivati želje i stjecati snagu iskustvom. I ne samo to: s vremenom je roman također bio predmet nekoliko različitih interpretacija na psihoanalitičkom polju: s freudovskog gledišta, u mučenom osjećaju nedostatka koji Boccadoro osjeća prema svojoj majci, u jungijanskom ključu koji gleda na Boccadorov odnos s Narcisom.
Priča o Narcisu i Boccadoru
Priča o prijateljstvu između Narcisa i Boccadora smještena je u legendarni srednji vijek monaškog katoličanstva, koji se sastaje u samostanu Marianbronn gdje se Narcis priprema za redovničke zavjete, a Boccadoro, siroče svoje majke, dovodi ga otac kako bi ga slijedio život asketski.
Učeni i asketski Narcis, predodređen za briljantnu religioznu karijeru, polako će se otvoriti svom novom prijatelju govoreći o svojoj sudbini i dijeleći svoje misli s iskrenošću i velikodušnošću:
„Nas dvoje, dragi prijatelju, mi smo sunce i mjesec, mi smo more i zemlja. Naš cilj nije preobrazba jednog u drugoga, već upoznavanje jednih drugih i naučiti vidjeti i poštovati ono drugo što je on: naša suprotnost i naša nadopuna “.
Boccadoro će se također voditi slikom i stalnim nedostatkom svoje izgubljene majke i zbog čega mu Narciso savjetuje da ide dalje od samostana kako bi kroz kontakt sa svijetom potražio ono što je izgubio i mislio da je zaboravio. Dvoje prijatelja razdvajaju se i idu različitim putovima.
Narcis se posvećuje meditaciji, molitvi i pokori, dok Boccadoro, lijep i fascinantan, doživljava ne uvijek pozitivna iskustva. Natjerat će ga da puno luta i naći će se u velikim poteškoćama, ali mistično rješenje pronaći će u umjetnosti i kiparstvu.
Dvoje prijatelja ponovno se susreću desetljećima kasnije: obilježeni iskustvima i proživljenim životom, priznat će jedni drugima dobro koje ih je spojilo. Prijatelji, neraskidivo povezani, bit će zajedno dok prvi od njih dvoje ne napusti ovaj svijet. Ali, da bismo to napustili, moramo pronaći majku koja je porijeklom, jer bez početka ne može biti kraja.
Narciso i Boccadoro, najljepše fraze
“Dopustite mi da vam danas kažem koliko vas volim, koliko ste mi uvijek bili, kako ste obogatili moj život. (…) Ne možete mjeriti što to znači. Znači proljeće u pustinji, cvjetajuće drvo na divljem terenu. Samo vama dugujem da moje srce nije uvenulo, da je u meni ostala tačka dostupna milosti "
“Postoji mir, ali ne i mir koji se trajno nastanjuje u nama i nikada nas ne napušta. Postoji samo jedan mir koji se neprestano osvaja neumornim borbama i ovo osvajanje mora se obnavljati iz dana u dan "
„Narcis se polako sagnuo prema njemu i učinio ono što nikada nije radio u toliko godina njihova prijateljstva, četkajući usnama Boccadorovu kosu i čelo. Potonji je primijetio što se događa, prvo s čuđenjem, a zatim s osjećajem "Boccadoro", šapnuo mu je na uho, "oprostite mi što to nisam mogao prije reći"
“Što bi ljubav bila bez potrebe za skrivanjem? Što bi ljubav bila bez opasnosti? "
„Mističari su oni mislioci koji se ne znaju odvojiti od predstava, stoga uopće nisu mislioci. Oni su tajni umjetnici: pjesnici bez crta, slikari bez četkica, glazbenici bez nota. Među njima ima plemenitih i vrlo nadarenih duhova, ali svi su, bez iznimke, nesretni ljudi "
"Duh ne može živjeti u prirodi, već samo ispred sebe, kao njegov pandan"
"Samo rascjep i kontrast čine život bogatim i procvjetalim"
